Hvidra Zagreb ZAJEDNICA UDRUGA I ČLANOVA HVIDR-A GRADA ZAGREBA
Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, Dan hrvatskih branitelja i obljetnica vojno-redarstvene operacije »Oluja« slavi se kao jedan o kamena temeljaca suvremene hrvatske države. Iako su prošle 22 godine od vojno-redarstvene operacije »Oluja«, pojedincima još nije »sjela« samostalna Republika Hrvatska, i ono što ne poznaje ni jedna samostalna državu u svijetu: hrvatske vlasti sebi još dopuštaju prosvjede protiv temelja državnosti. I prošle godine, prema službenom policijskom izvješću, više je bilo prekršajnih prijava na slavlju Dana pobjede nego protiv prosvjednika koji su sudjelovali u nelegalnom okupljanju! O proslavi Dana pobjede i domovinske zahvalnosti te drugim braniteljskim pitanjima progovara hrvatski vojni invalid Domovinskoga rata i predsjednik zagrebačke Hvidre Ante Tandara. Tijekom Domovinskoga rata on je bio teško ranjen, ali unatoč tomu, zov obrane domovine bio je snažniji od invalidskih kolica i štaka.
»Rođen sam 24. travnja 1971. u selu Zavelimu u općini Posušje«, ističe u predstavljanju predsjednik zagrebačke Hvidre. »U obitelji nas je bilo petero djece, a idući trbuhom za kruhom, doselili smo se u Zagreb 1979. godine. Danas živim u Zagrebu sa svojom obitelji, suprugom Ružicom i trima kćerima. Najstarija je Gabrijela, zatim Antonela i najmlađa Paula. Supruga radi, a djeca se školuju. Dvije starije kćeri studiraju, a najmlađa pohađa još srednju školu.«
»Više od 80 000 branitelja umrlo je od 2000. godine, a prosjek starosti umrloga branitelja je ispod 51 godine. To je daleko ispod prosjeka civila. To je znak i alarm da se svi moramo uključiti kako bismo to zaustavili i našli rješenje za tu problematičnu situaciju. Samo u prošloj godini 82 000 hrvatskih branitelja bilo je bez ikakvih prihoda. Ili, drugi podatak, od 320 000 blokiranih, 62 tisuće njih su branitelji, dakle, nešto više od 18 posto. Tko je privilegiran?«
Govoreći o Domovinskom ratu, Tandara kaže: »Rat me je zatekao u Zagrebu i odmah sam se na početku uključio u obranu domovine. Teže sam ranjen u zapadnoj Slavoniji, zapravo stradao sam od srpskoga snajpera, ranjen sam bio u obje noge. Oporavljao sam se dugo. Bio sam vezan za postelju, zatim sam dospio u kolica za osobe s invaliditetom, a onda sam prešao na štake. Dočim sam se oporavio, vratio sam se u Prvu gardijsku brigadu 1995. godine. Po povratku u brigadu pošao sam u obučni centar Prve gardijske brigade ‘Tigrovi’. Početkom 1996. odlazim na Oštro na granicu s Crnom Gorom, a zatim 2001. na bolovanje i u mirovinu.« Na početku Domovinskoga rata Tandara je bio u obrani istočne Slavonije: Vukovar, Đeletovci, Slavkovci, Svinjarevci, Jankovci, zapravo cijeli potez od Vukovara do Tovarnika, a kasnije u obrani zapadne Slavonije, na novaljskom bojištu. Prilikom oslobađanja sela Kovačevca bio je teže ranjen.
Tandara ističe da je tužno što se često danas hrvatski branitelj smatra manje vrijednim od ostalih stanovnika Lijepe Naše. »U ovom društvu, nažalost, mediji i javnost stvorili su takvu percepciju da su hrvatski branitelji teret društva. Zapravo, valja promatrati pozadinu zašto je to tako. Razlog je i to što se počeo voditi specijalni rat protiv hrvatskih branitelja i Domovinskoga rata, a to počinje sve poslije smrti prvoga hrvatskoga predsjednika dr. Franje Tuđmana i ratnoga ministra Gojka Šuška«, navodi Tandara. »Za nas branitelje to je sramota. Govorim o onom specijalnom ratu protiv Domovinskoga rata. Zamislite kako je to teško gledati, a država ništa ne poduzima. I da bi stvar bila još gora, država financira, na primjer, časopis koji se ruga i vrijeđa Republiku Hrvatsku, Domovinski rat i Hrvatsku vojsku. Tu se vidi da još nismo ozbiljna država jer država treba zaštititi svoje temelje, a temelj države je Domovinski rat. I što je najgore, kažnjavaju se hrvatski branitelji koji slave svoj dan. Za one koji nisu željeli samostalnu Hrvatsku, a i danas im to smeta, kažu da je to dan govora mržnje ili ustaških pozdrava, a one koji su protiv, njih se štiti. Primjerice, svi znamo da su pripadnici HOS-a legalni sastav Hrvatske vojske i da su ti momci ginuli za suverenitet Hrvatske. Ne znam zašto nitko to ne kaže, a treba govoriti istinu, ne samo o povlačenju za vrijeme ‘Oluje’, nego istinu o Domovinskom ratu. Znano je da postoje dokumenti da je vojska tzv. SAO Krajine zapovjedila povlačenje iz tih okupiranih krajeva i da nije bilo nikakvih progona srpskoga stanovništva, nego je ono samo otišlo sa svim najvrjednijim. Isto tako, treba govoriti i o tome da danas srpski ubojice i silovatelji slobodno šeću po teritoriju Hrvatske. Puno ima laži koje se plasiraju javno. Nadam se da će se ubuduće govoriti istina, naša istina, a ne istina Save Štrpca, jednoga od autora srpskoga memoranduma 2. Treba jasno i glasno u svakom trenutku govoriti da su Srbija i Crna Gora potpomognute s JNA, izvršile agresiju na Republiku Hrvatsku te da je Domovinski rat obrambeni rat od srpske agresije i fašističko-četničke politike Slobodana Miloševića.«
Predsjednik zagrebačke Hvidre ističe da hrvatski branitelji samo žele priznanje dostojanstva i da mogu pridonijeti boljoj hrvatskoj državi i društvu, kako su radili i u Domovinskom ratu.
»Kao što sam rekao, institucije države od smrti Franje Tuđmana i Gojka Šuška krenule su sa smanjivanjem prava hrvatskih branitelja i počinju se ponašati kao da Republika Hrvatska nije nastala na krvi hrvatskih branitelja, kao da nitko nije položio život za ovu domovinu. Zar nije tužno što su hrvatski branitelji zbog poniženja i dostojanstva morali prosvjedovati, kako bi zaštitili temelje države. Hvala Bogu, klima se promijenila i 555 dana prosvjeda pokrenulo je nabolje, došlo je do promjene. Dovoljno se prisjetiti onih progona. Pa gdje to ima? Nazivati branitelje ‘šatorašima’ i drugim pogrdnim imenima. Zato mislim da u novi zakon treba ugraditi i medijsku zaštitu braniteljskoga dostojanstva. Dakle da onaj tko javno sramoti i blati Domovinski rat i braniteljsku populaciju kazneno odgovara.«
Komentirajući nacrt prijedloga novoga zakona o braniteljima koji je bio u javnoj raspravi, Tandara kaže: »Nacrt zakona o hrvatskim braniteljima koji je napokon napravljen obuhvaća i druge branitelje, a ne samo stradale u Domovinskom ratu. Na zakonu su radile radne skupine i bile su uključene sve udruge proistekle iz Domovinskoga rata. Naravno da je zakon mogao biti bolji, ali morali smo se prilagoditi situaciji u Republici Hrvatskoj. Zakon nije Sveto pismo i on se može dorađivati. U tom je zakonu važno da su obuhvaćene najugroženije skupine hrvatskih branitelja, ljudi koji imaju 50 ili više godina, a nisu zaposleni. Da se radi na zdravstvenoj skrbi za hrvatske branitelje. Mislim da su ministar Tomo Medved i radne skupine, koje su vodili predstavnici udruga, napravili dobar posao. Naravno, uvijek se može bolje i s vremenom treba još dorađivati zakon. Država treba zaštititi svoje temelje, zastavu, grb i himnu, a pogotovo obrambeni Domovinski rat. Svi koji vrijeđaju te vrjednote hrvatskoga naroda i drugih kojima je Hrvatska domovina moraju biti procesuirani i kažnjavani. Na primjer, uzmimo srpske ‘Novosti’ i ismijavanja hrvatske himne te financiranje dokumentarnih filmova koji blate Domovinski rat lažima (Dvor na Uni). Za to nitko nije odgovarao. Institucije države dopuštaju da se ismijava i vrijeđa Domovinski rat i hrvatske branitelje. Tomu treba stati na kraj.«
